NOVOSADSKO POZORIŠTE: Kabare Pikolo Grande: Utopija u 19 sati

Reč dramaturga:

Utopija je scensko uprizorenje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima – riječ po riječ, tijelo po tijelo, glas po glas. To je predstava koja taj dokument ne tretira kao istorijsku fusnotu, već kao živu materiju, kao tekst koji i danas pulsira, boli i razotkriva.

Utopija su rečenice koje svi mislimo da poznajemo, ali se jako iznenadimo kad ih čujemo. Utopija je podsjećanje da postoji dokument kojim se garantuje ljudsko dostojanstvo. Deklaracija je nastala 1948. godine, kao odgovor na rat, masovno uništenje i sistematsko poniženje čovjeka. Njeni članovi su trebali biti temelj novog svijeta. Danas ove rečenice zvuče kao pitanje upućeno sadašnjem trenutku: gdje smo u odnosu na ono što smo obećali?

Ova predstava djeluje frontalno. Tekst Deklaracije se ne ublažava, ne tumači, ne prilagođava – on se izgovara u punoj težini svog značenja. Tijelo glumice Gabrijele Crnković nosi riječi kroz prostor, u sudaru sa savremenim iskustvom nejednakosti, nasilja, straha i normalizovane nepravde. Ono što je zapisano kao univerzalno pravo, danas odzvanja kao radikalan zahtjev.

Utopija insistira na pojmu ljudskog dostojanstva, temelju Deklaracije. Zašto smo ga izgubili? Predstava otvara prostor u kojem se jasno vidi raskorak između deklarisanih vrijednosti i stvarnosti u kojoj su prava selektivna, a sloboda uslovljena. Taj raskorak nije teorijski – on je fizički, prisutan, opipljiv.

Režija Andraša Urbana gradi snažan, beskompromisan scenski jezik u kojem Deklaracija postaje politički, ali – što je možda još važnjije – emotivni događaj. Dramaturški fokus je na odgovornosti: individualnoj, kolektivnoj, društvenoj. Tekst ne pripada prošlosti – on se dešava sada, pred publikom, u prostoru u kojem svi dijelimo isto vrijeme i istu stvarnost.

Utopija je podsjećanje. Ponavljanje zaboravljenog gradiva. Insistiranje da su ljudska prava više od fraze, više od zakonskog okvira, više od formalnog konsenzusa. Ona su mjera po kojoj se društvo svakodnevno provjerava.

U trenutku u kojem se nepravda relativizuje, nasilje opravdava, a dostojanstvo gotovo i ne postoji, ova predstava vraća Deklaraciju tamo gdje pripada – u centar javnog prostora. Ne kao ideal, nego kao obavezu.

Ako danas riječi o slobodi, jednakosti i pravima zvuče kao utopija, onda je Utopija ogledalo u kojem jasno vidimo zašto.

Vedrana Božinović

M. T.