Ljubenko Zvizdić
poslednji radio reporter koji se pamti

Autor: Zoran Surla

Nekad je radio bio sve i svja, više decenija vladao je eterom dok se nije pojavila televizija. Pa i tad, nisu bili konkurencija već su se dopunjavali u trci za pažnju publike od sedam do 107 godina. Širom bivše države posebno su bili cenjeni radio-reporteri jer su uvek bili na mestu i trenutno prenosili najvažnija dešavanja. Među njima, isticao se stalež sportskih radio-reportera još od vremena Montevidea. Posle rata, setiće se stariji čitaoci, bili su neprikosnoveni Radivoje Raća Marković i Hrvoje Macanović i njihovi prenosi utakmica sa Mitićem, Bobekom, Bearom, Zebecom, Boškovim i drugim fudbalskim legendama. Zatim je u emisiji Vreme sporta i razonode stasala mlađa garda – Marko Marković i Jordan Ivanović, kao i Novosađanin Ananije Stojković sa svojim specifičnim toplim glasom.
Pre tri decenije, ispočetka stidljivo a zatim sve sigurnije u tu ligu izuzetnih džentlmena ulazi još jedan novosadski adut – Ljubenko Zvizdić. Sa radio-mikrofonom počeo je novinarstvo i nije ga napuštao sve do danas.
– Došao sam na utakmicu Zemun – Vojvodina, seo u improvizovanu komentatorsku kabinu ispod metalne konstrukcije, pogledao levo-desno i samo što se nisam srušio – pored mene sedeo je Jordan Ivanović! Bio je moj reporterski idol, uvek maestralan sa opisom detalja koji daju žive slike sa terena. A sad sam bio pred njega, on prenosi za Radio Beograd a ja početnik za Radio Novi Sad, bilo je kao u filmu. Utakmica počela, trema me trese pa sam možda pričao i više nego što je trebalo, ali Jordanu se to svidelo. Naravno, razumeo je o čemu se radi pa me je na kraju pogledao sa simpatijama i rekao – bravo Radio Novog Sad!
U to vreme, moje kolege specijalizovale su se za pojedine klubove a ja sam radio sve od pijace do kulture i predsednika države.
– Na Radio Novom Sadu počeo sam 1991. godine kao honorarni saradnik, nakon uspešnog karate staža u KK Naftagas. Tad su u Novom Sadu svi slušali radio, televizija nije imala takve životne emisije. Urednik Petar Jovanović rekao mi je da idem na sport ali i na ulice, kao gradski reporter. I danas me dosta Novosađana pamti baš po tom, nisam se ustezao da u ono vreme inflacije obilazim sve pijace i iz časa u čas javljam ne smo cene jaja, voća i povrća nego i dešavanja sa crnog tržišta valuta. Čak sam ujutro najavljivao kakav će kurs marke biti u dva sata jer su mi i dileri verovali i davali svoje procene na osnovu novca koji je ulazio u SDK-a i banke. Bio sam jako slušan i ljudi su jedva čekali da se ponovo uključim, kako bi znali šta i gde da kupe. Sve sam stizao peške, teško da to sad mlađe kolege mogu da shvate. Poznanstva sam koristio da pokrenem brojne humanitarne akcije, recimo u Dečjem selu smo svaku sobu opremili peglom i fenom, donosili sveske i školski pribor… U Republiku Srpsku odneli smo udžbenike, lektiru ali i voće i druge potrepštine.
Sećam se, jednom je voditelj u studiju bio Bora Otić a ja se javljam sa Sajma povodom izložbe pasa.
– Taman kad je trebalo da se uključim, prelete ptica a kućni ljubimci zalajaše kao poludeli. I to potraje. Umesto da odgovorim Bori i ispričam šta se dešava, napravim se lud pa samo prozborim – dragi slušaoci, bilo je to sve sa Novosadskog sajma. Uskoro nastade haos, svi su zvali redakciju i govorili da se dugo tako nisu smejali. Međutim, nije prošlo bez prigovora urednice. Ali rekao sam – zar nije ovo bolje ispalo nego da sam uobičajeno rekao da je pobedio taj i taj pas. Složila se, ali i rekla da to više ne radim.
Mladim novinarima danas radio ne znači što i starijim, ističe Ljubenko.
– Njima je to više način da reše pitanje zaposlenja, a ne vidim želju da tajne zanata uče od nas iskusnijih. Možda je to i dobro, ko zna, samo želim da kažem da je nekad bilo drugačije. Nama je najveće uvreda bila ako ne bismo bili angažovani za novogodišnji program, a sad vidim da je mladim kolegama gotovo svejedno. Bili smo zaljubljeni u staru zgradu Radio Novog Sada i Studio M, kad uđem činilo mi se da letim u svemir. Svaki dan sretao sam veličine kao što su Anđelko Maletić, Bogica Mijatović, Vita Simurdić… da pomenem samo muzičku redakciju koja je imala jednu od najvećih fonoteka na ovim meridijanima. Još njima dodajte Milorada Crnjanina, pa čuvene kolege iz informative, humoriste…
Kad sam došao u Radio Novi Sad radio sam bez straha i zato želim da takvu atmosferu i sad održavam u redakciji.
– Nisam urednik, nego više stariji kolega pa iako sa statusom šefa više radim nego ostali jer pratim mnogo oblasti. Kao javni servis izveštavamo i sa svetske scene, ali najviše volim da donesem priče iz malih sredina, naših seoskih sportskih kolektiva na kojima se temelje vrhunski rezultati. Osim tog, oni su po pravilu najzahvalniji sagovornici i tamo se uvek osećamo dobrodošli. Između ostalog, prvi sam počeo da pišem za portal rtv.rs a to sad tražim i od kolega. Rezultati su vidljivi – sportski prilozi su najčitaniji na našem portalu.

Laureat 24 puta
Za sav trud nisam dobio društveno priznanje ali jesam od Udruženja novinara Srbije, kao i na raznim radijskim festivalima.
– Sad kad pogledam, sa 24 priznanja verovatno sam najnagrađivaniji radio novinar u Novom Sadu a i šire. I da napomenem – nijedna nagrada nije za sportsko novinarstvo, niti sam se ikad na festivalima pojavio kao sportski novinar. Poslednje priznanje stiglo je pre mesec dana kad me je Stalna konferencija gradova i opština na osnovu konkursa za lokalni ekonomski razvoj – žensko preduzetništvo, smanjenje rizika od katastrofa i rodna ravnopravnost “Drugačije od drugih” za moj prilog Vitez od ravnice proglasila jednim od pobednika i poklonila lap-top.

Pesnik i romanopisac
Ljubenko se odavno dokazao u radio sferi, ali i mnogo šire.
– Jedini sam romanopisac među sportskim kolegama i jedini pesnik u antologijama Pera Zubaca. Bez obzira, ambicije su i dalje tu. Kao što vrhunski sportista znanje i iskustvo prenosi novim generacijama, tako i ja želim u mojoj profesiji. Uostalom, i sam sam tako napredovao uz iskusnije kolege. Ali, to nije do mene – ko želi da uči tu sam. Živ program nije za svakog, nekom je mnogo lakše da radi priloge koji će kasnije biti emitovani. Poznat samo po tom što početnike odmah guram u vatru, nema naknadnog preslušavanja priloga nego se sve završava na mestu događaja. Kasnije, naravno, analiziram sa mladim kolegom urađeno i ukazujem na greške i na ono što je moglo da se bolje uradi. Mislim da je to dobar recept i za mnoge druge profesije.